Liječenje osoba koje žive sa HIV-om mnogo je napredovalo u posljednjoj deceniji, iako nauka još nije našla lijek koji potpuno eliminiše virus, ocijenila je specijalista socijalne medicine i rukovodilac Savjetovališta za HIV, Aleksandra Marjanović.

Ona je kazala da u Crnoj Gori stigme i diskriminacije, kada su u pitanju uži članovi parodice, nema ili je vrlo rijetka.

“Koliko god smo tradicionalna, patrijarhalna sredina, nemamo do sada prijavljenih slučajeva diskriminacije ili stigmatizacije od članova najuže porodice.Naprotiv, te osobe od porodice imaju veliku podršku”, rekla je Marjanović agenciji MINA.

Ona je kazala da njoj nije poznato da se ijedna porodica odrekla svog člana zato što je HIV pozitivan.

Marjanović je rekla da je često imala nezahvalnu dužnost da saopšti pozitivan HIV rezultat porodici.

“Uvijek je bio odgovor ‘Dobro, sve je za ljude. Tu smo za njega/nju’ i to je najčešći odgovor i reakcija. Ako mene pitate, najuža porodica je položila ispit po tom pitanju”, poručila je Marjanović.

Marjanović, koja je u Savjetovalištu od njegovog osnivanja, 2005. godine, kazala je da nije bilo nikada izraženo da na primjer ljudi dobijaju otkaze zbog HIV-a.

“Bila je izražena stigmatizacija, ali nije bila izražena diskriminacija. Ljudi su uz vanjsku imali i ličnu stigmatizaciju, da misle da je cijeli grad protiv njih. Onda se takvi ljudi zatvore u kuću, sjede i čekaju smrt. Tako je bilo nekada. Ali dosta toga se promijenilo”, rekla je Marjanović.

Prema njenim riječima, liječenje nije napredovalo dovoljno da možemo reći da je pronađen lijek koji ubija virus.

“Liječenje novom kombinacijom antiretrovirusnih ljekova, koja se naziva visokoaktivna retrovirusna terapija, počelo je 1997. godine. Do tada je postojao jedan lijek koji je bio u fazi ispitivanja. Kod nekih ljudi je za kratko vrijeme djelimično produžavao život, ali svakako je HIV bio virus koji je dovodio do smrti”, podsjetila je Marjanović.

Prema njenim riječima, organizam je dovođen do takvog stanja da organizam nije mogao da se izbori ni sa najbanalnijim infekcijama pa je doilazilo do smrti.

“Sve je to trajalo do momenta kada je pronađena antiretrovirusna terapija koja podrazumijeva kombinaciju više različitih vrsta ljekova. Svi ti ljekovi djeluju na određeni stadijum u razmnožavanju virusa, zbog čega nije moguće bilo da se koristi jedan lijek već kombinacija više njih, jer oni u različitim fazama sprečavaju razmnožavanje”, kazala je Marjanović.

Kako je kazala, fali lijek koji će virus da potpuno izbaci iz organizma.

“Međutim, to je u ovom trenutku nemoguće. Vakcina jeste u fazi ispitivanja ali virus u svoj razvojnoj fazi ima određena stanja, kada vrlo lako može da izmakne kontroli i zato godinama nije bilo moguće pronaći vakcinu”, pojasnila je Marjanović.

Ona je kazala da je HIV danas postao hronična infekcija.

“S njim se danas živi i stara i umire u dobi koja odgovara uobičajnoj dužini života,. Imamo brojne primjere ljudi koji u dvadesetim godinama otkriju svoj HIV status, potom završe fakultete, poslediplomske, rade na sebi, imaju kvalitetan život”, poručila je Marjanović.

S druge strane, ima i onih koje nikome nijesu rekli da imaju HIV.

“Oni se plaše za porodice, roditelje, djecu. Nismo im pružili sigurno okruženje u kojem mogu da misle samo o svom zdravlju već moraju da brinu i o socijalnom kontekstu. Zato je sad manje problematično pričati o zdravstvenim posledicama infekcije. Danas, ako se na vrijeme ustanovi prisustvo HIV-a i počne se sa terapijom, smatra se da su ti ljudi ‘na kontrolisanoj infekciji’ i ‘funkcionalno izliječen’”, pojasnila je Marjanović.

S druge strane, imamo situaciju da socijalno okruženje ne prati zdravstveni napredak.

“Na primjer, i dalje ljudi ne vjeruju da neko može da ima HIV i zdravo potomstvo”, rekla je Marjanović.

Ona je apelovala da osobe koje žive sa HIV virusom moraju biti prihvaćene.

“Moramo prihvatiti osobe koje žive sa HIV-om. HIV nije moralna kategorija”, navela je Marjanović.

Tekst je dio projekta Unapređenje kvaliteta usluga koje pružaju NVO grupama pogođenim HIV-om u Crnoj Gori, a koji sprovodi Juventas uz podršku Kanadskog fonda, Kanadske ambasade u Beogradu.